Intervju s Anom Šesto

Ana Šesto; autoportretPredstavljam vam Anu Šesto, studenticu novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, no bavi se fotografijom od malena. Rođena 7.6.1986. u Zagrebu. Završila je školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer fotografski dizajner, te se nastavila, uz studijske obveze, baviti s fotografijom. Od većih postignuća na području fotografije izdvajam rad na grafičkom oblikovanju i fotografiji za naslovnice knjiga (naklada Semafora  i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade), modne fotografije za dizajnere Idu Šintić i Ivana Hergu, te je službena fotografkinja udruge Knjiga u i njihovog festivala Pazi knjiga.

Čitajući bilješke o tebi Ana vidim da si do sada obavila priličan broj izložbi, možeš li mi opisati svoju posljednju izložbu?

‘Evo posljednja izložba je bila moja jedanaesta skupna izložba Photoshock u kojoj je sudjelovalo skupa sa mnom jedanaest mojih kolega fotografa ( opet 11). Većina njih je već osvojila mnogo nagrada i priznanja i svi su većinom studenti koji se fotografijom bave prvenstveno iz ljubavi . Ja sam se predstavila sa svoje četiri fotografije koje sam snimila za nedavnog puta u Budimpeštu. Izložba se može pogledati do 19. siječnja u Colossu.’

Galerija radova objavljenja je ovdje.

Da li se vidiš jednog dana kao fotoreporterka, s obzirom da studiraš novinarstvo, ili želiš ostat dosljedna art fotografiji? Ili pak misliš da možeš objediniti i jedno i drugo?

‘A kako se vidim jednoga dana ni sama ne znam, ne želim se ograničavati na jedno područje. Htjela bi se baviti modnom fotografijom, raditi i dalje naslovnice za knjige, imati izložbe, dobivati nagrade….Ne znam želim li se vezati isključivo za jedan posao. Biti fotoreporter nije nimalo lak i zabavan posao ako recimo snimaš prometnu nesreću ili otvorenje novog cajkaškog kluba. Takva vrsta fotografije me ne zanima. Naravno reporter za National Geographic i Geo, pa tko ne bih uživao u tom poslu, spoj putovanja i fotografije. Kad završim fakultet, vidjet ću kud ću i kako dalje, a vjerojatnije je da ću se prijaviti u zajednicu samostalnih umjetnika pa sama birat poslove koje želim raditi.’

Da li mogla opisati svoj rad kroz tri riječi koje bi vještim znalcima činile tvoje slike prepoznatljivima i bez potpisa?

‘Ne znam kaj bi ti rekla (smijeh). To bi netko drugi trebao reći.’

Čini se da većina fotografa stoji iz one: “fotografija govori više od tisuću riječi”, da li se i tvoja ljubav prema fotografiji rodila upravo kao možda i jedini način da se izraziš u punom smislu?

Pošto sam odrasla u umjetničkoj obitelji odmalena sam se imala potrebu izraziti na neki način. Bavila sam se svačime, od sviranje glasovira, slikanja, plesa, tenisa, glume i došla do fotografije i za sada stala na tome. Uživam fotografirat i to me ispunjava. Neki recimo za vožnje tramvajem slušaju mp3 player, a ja gledam kroz prozor i tražim motive, zanimljive situacije. Presretna sam kada imam uza sebe fotoaparat i mogu zabilježiti trenutak koje je nepovratan. Možda će to nekom zvučati čudno ali tako je. Za sada najviše uživam u life fotografiji, fotografirajući ljude. Htjela bih biti uspješna u ovome što volim, da ostavim trag iza sebe, a ne da prolazim kroz život ne osvrćući se oko sebe.
Ko zna hoću li se za par godina baviti samo fotografijom, možda krenem maminim stopama pa postanem i književnica (smijeh).’

Što je sve potrebno znati i umjeti da bismo bili dobar fotograf?

‘Da bi ste bili dobar fotograf potrebno je znati kao prvo osnove, primjerice što je blenda, žarišna dužina dubinska oštrina…itd Treba imati dobro oko koje vidi nešto drugi recimo ne, te mu ne treba najskuplji objektiv da bi snimio dobru fotografiju. Meni skupa oprema ništa ne znači jer sam se uvjerila da ti koji moraju imati zadnji krik tehnike i nisu baš nešto.’

U kojoj mjeri podržavaš primjenu Photoshopa te smatraš li neke od njegovih prednosti neetičnima?

‘Podržavam u mjeri koja ne prelazi u nešto drugo a to nešto drugo je ono što se više ne može nazvati fotografija. Pretjerivanje u bilo čemu nije dobro tako ni u ovome . I prije photoshopa fotografije su se obrađivale. Ja sam recimo u školi morala retuširati kistom, što mi je predstavljalo veliku muku jer je ruka trebala biti skroz mirna, trebalo je dobro odabrati boju te biti jako pedantan dok je to danas jedan potez klikom miša. Recimo sjećam se kad smo pod satom kemije tonirali fotografije, što je bio dug proces, a danas u photoshopu odabereš filter i koju god boju hoćeš također jednim potezom kista.’

Postoji li nešto što još nisi fotografirala i što namjeravaš ostvariti u skoroj budućnosti?

‘U skorijoj budućnosti pripremam samostalnu izložbu, projekt pod nazivom „Cijena grada“.
Zamišljen je kao spoj fotografije i pisane riječi. Sa 30-ak fotografija prezentirala bi neke točke grada, dok bi moja majka, književnica Silvija Šesto, sudjelovala u projektu proznim minijaturama koje bi pratile svaku fotografiju.
Kolika je cijena koju plaćamo kad odlučimo živjeti u gradu? Odlučujemo li uopće živjeti u gradu ili smo građani spletom okolnosti? Rođeni u gradu? Dvojimo li napustiti grad zbog previsoke „cijene grada“. Tko je kriv, a tko zaslužan za „cijenu“ gradskog života.’

Da li si surađivala s drugim (poznatim) fotografima i kakva su tvoja iskustva?

‘Sudjelovala sam na Hoykinom seminaru Fotosofija koje je bilo jedno divno iskustvo, upoznala sam kolege fotografe s kojima i dan danas surađujem, evo primjer je i naša zadnja izložba. Imamo i neke veće planove, osnivanje udruge, kluba, razne natječaje pod šiframa itd. Na vrijeme ćete biti obaviješteni, sad je sve još to mlado u fazi dogovora.’

urban-jungle

Fotografije Ane Šesto možete pratiti na njenom blogu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s