Diary: Svijet nije ringišpil šarenih reklama s nasmijanim licima / Bitchy resting face

Prestala sam brojati, ali više sam puta mjesečno od svojih kolega, suradnika ili poznanika, čula rečenicu: Zašto uvijek izgledaš tako namršteno? Trebala bi se više smijati. Jesi li ljuta? Je li sve ok? Nisam obraćala pažnju na spomenute komentare jer njihova zabrinutost nikada nije bila opravdana ali sam se ipak u jednom trenutku zapitala: Razumiju li ljudi da osmijeh nije nužni znak sreće i uzbuđenja te da nedostatak istog ne znači da postoji dublji problem.

S druge pak strane, ne očekujem od svojih kolega poznavanje anatomije mog lica, premda nije teško zaključiti da onda kada izgledam vrlo ozbiljno najčešće sam fokusirana na ono što radim ili sam potpuno opuštena. Iako, obzirom da je u našem društvo poželjnije imati lice širokog osmjeha koje se smješka čak i kada se vi ne želite smješkati, neki ljudi jednostavno nisu rođeni s tim ‘darom’.

Ljudi, a posebice žene, čiji se ozbiljan izraz lica povezuje s ljutnjom, tugom pa čak i agresijom najčešće je samo zabluda izazvana njezinom fokusiranošću na nešto drugo, a ne na bespotrebno smješkanje. U engleskoj terminologiji ili bolje rečeno američkoj, taj se izraz zove ‘bitchy resting face’.

To je stanje ženskog lica kada ona bez posebnog razloga izgleda ljuto, tužno ili potpuno zlo, a za taj fenomen čak predlažu i razna rješenja poput plastičnih operacija. Suludo. Jasno je da su osmjesi predivni, ali ako mene pitate, samo onda kada imaju svoj smisao. Ako me razumijete, većim alarmom smatram bezrazložno smješkanje svima i svakomu.

Na kraju krajeva, osmjeh se poklanja ljudima koji ga zaslužuju, osobama koje ga znaju izvući, stvarima i pojavama koji pobuđuju emociju. Dok su ljudi na poslu, barem na poslu gdje ja radim, samo osobe koje preko puta mene ili u drugim prostorijama također provode svojih 8 sati ispred svojih računala. Osim eventualne samosvijesti da smo u istoj prostoriji i radimo slične poslove, ne postoje druge emocije koje bih mogla podijeliti s njima u tim trenucima.

Smiješno je, ali da, jedino sam u stanju nasmijati se nekome u trenutku kada susrećem kolegu/kolegicu koji baš poput mene uzima predah i odlazi do wc-a. Taj je susret zapravo je jedini rasterećujući moment kojeg moje kolege i ja dijelimo tijekom radnog vremena. Ovo vrijedi za sve osim par pojedinaca s kojima čak povremeno odem i na zajednički ručak tijekom pauze.

Zato, dragi kolege, nemojte me pogrešno shvatiti ako vam se ne smješkam kada nam se pogledi susretnu u uredu ili na hodnicima. Nisam tužna, ljuta niti agresivna. Moje lice jednostavno tako izgleda dok radim. 🙂

****************************

I stopped counting, but, I’ve been asked many times so far: Why am I so serious? If I were OK? And I’ve got many suggestions that I should smile more. Not that I care about comments like this, but once I asked my self if people are aware that smile doesn’t necessary represent the state of someone’s mind. If I don’t always smile to people it doesn’t mean I have a problem. At the end of the story a smile should be directed to a person who deserve it, to people who can provoke it in you or to things that can reach your emotions.

Foto: Ana Šesto

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s